Prikralo nam se melasasto, žitko i ljepljivo ljeto uljuljkavajući nas i uspavljujući nam planiranja kolotečinom mužnji, sirenjem i lutanjima po riječkim i zagrebačkim ulicama. Kao da je naš jedini posao postao nadmudrivanje s jutrom: pronaći kompromis između uživanja u najslađem polusnu nakon zore i mamurluka preranog ustajanja uzrokovanog željom za izbjegavanjem nagomilanih celzijevaca i dosadnih muha.

Ovakvo melankolično ljeto rosilo je naša čela znojem u nekoliko valova - kako to naši prognozeri ‘stručno’ vele - ali ozbiljne kapljice pojavile su se tek nakon što je tehnika otkazala poslušnost. Prvo je krepala klima koja rashlađuje prostor sirane i tih smo se par dana dok ju majstor nije popravio ‘čupali’ prenosivim rashladnim uređajem. Marina je isklesana od materijala koji se ne topi tako lako, funkcionirala je ona i na afričkim temperaturama uzrokovanim zakuhavanjem i do sto litara mlijeka, ali... Izgurali smo - bolje rečeno - izgurala je Marina tu nedaću, a onda je krepao i laktofriz. To znači samo jedno: nakon večernje mužnje mlijeko se mora ili obraditi ili proliti, jer do jutra će se pokvariti. Kad smo kupovali laktofriz koji je baš bio krepao, tražili smo ga nekoliko mjeseci - koliko ćemo vremena potrošiti dok ovome pokvarenom ne nađemo zamjenu?

“Sila zakon mijenja!”, govorili su naši stari, a nas je sila pričepila kao Darth Vader svoga sina. Izmigoljili smo se iz nevolje brzo, u roku par dana... Da ne duljim previše, pronašli smo laktofriz kao Luke Skywalker Zvijezdu smrti, izmjerili ga i zaključili da ga jedino kroz prozor možemo uvući u siranu. Okupili su se ratnici iz susjedstva, došao i Egon s viličarem i ušao novi laktofriz u siranu kao i rakete u onu vražju Zvijezdu smrti - ovoga je puta Sila bila s nama!

--- Učmalost ljeta meli smo i sudjelovanjem u frankopanskim događanjima na Modrušu, Ozlju i Severinu na Kupi. Tomislav Beronić, naš dragi prijatelj, objavio je i drugu knjigu o Frankopanima u kojoj nastavlja ne samo opisivati kroz romansirane priče velikašku obitelj koja je ostavila trag na ovim našim prostorima, nego i na pladnju nuditi cijeli svijet mogućnosti - turistička događanja prožeta gastronomskim užicima - sve utemeljno na povijesnim činjenicama i začinjeno njegovom sjajnom maštom. Sjetim li se fantastičnog prošloljetnog okupljanja u Ozlju te ga usporedim s ovoljetnim - izrazito smo ponosni što su i Jagari putnici na toj cesti. Razmišljajući, bolje rečeno sanjareći o budućnosti, uvjeren sam da Frankopani svoje zadnje riječi nisu izrekli u Bečkom Novom Mjestu i da će se već u rujnu ta sjajna baština nastaviti obznanjivati svijetu.

Zapravo sam htio ovim tekstom najaviti kraj jednog početka. Krenuli smo - sada nam izgleda da je to bio neki davni život nekih drugih ljudi - s dvije koze i jarcem, povećavali smo naše stado i pritom preuredili staru kuću Jagara u siranu, izgradili štalu, izmuzište i spremište za sijeno, pronalazili tržište za naše proizvode... Svidio se Dori seoski život pa smo izgradili i dva kokošinjca...

Bila je ostala još samo stara štala koju je pokojni djed Franjo nakon Drugog svjetskog rata u ona teška vremena podizao ni iz čega i s ničim i kojoj sam ja kao osnovnoškolac s pokojnim ocem mijenjao dotrajalo krovište. Poslužila nam je ta trošna građevina i više nego što je itko mogao očekivati: stjecali smo u njoj prva iskustva i s kozama i s kokama, a bome i s kunićima, učili na vlastitim greškama i pronalazili rješenja za probleme na koje smo nailazili.

Došao je i red na nju, kao što će doći red na nas - novo smjenjuje staro! Nekako se nadam se da se odozgor smiješe, i djed Franjo i baka mi Anka, i otac mi Mato i majka mi Dragica, gledajući kako na ognjištu Jagara još uvijek ima plamena, kako staro i derutno bude zamjenjeno novim i boljim!

Nadam se da će Ankini i Franjini praunuci nastaviti ovu bajku kojoj Marina i ja upravo završavamo početak, uvod u najboljem slučaju. Stara je štala nestala kako bi bila zamjenjena novom i ponudila temelj za neku novi obrat koji će prepričavati Marinina i moja djeca, ili čak naši unuci. Počistio je jedan Marko i srušio štalu, iskopao je neki Nikola temelje, a Igor će danas-sutra zašalovati i izliti zidić... Hoćemo li predati Marina i ja štafetu idućoj generaciji Jagara? Ne još... Imamo mi još par ideja...