Svaka poljoprivredna proizvodnja ima svoje ciklus, s početkom i krajom. U kozarstvu je upravo jesen - rujan zapravo - početak novog perioda. Kad dani postanu hladniji, a sunce ranije prekida dan, u koze se uvlači nekakav nemir te postaju zainteresiranije za parenje koje se - potpuno sam ozbiljan - naziva mrkanje. Da, mrkanje !!! Koza može biti oplođena u bilo koje doba godine, no ovo je njihovo prirodno vrijeme. Najjednostavnije je u stado koza pustiti jarca: pravilo je da na jednog jarca ide “harem” od cca 25 koza. Jarac s kozama provede nekoliko mjeseci - čak do kraja prosinca - i tada ga se odvaja do sljedeće jeseni.

Rezultat se može očekivati otprilike 5 mjeseci kasnije kada počnu jarenja: teoretski, jarenja mogu početi već početkom veljače. U kozarstvu usmjerenom na mlijeko jarići se odvajaju od majki čim uzmognu pasti travu, odnosno sijeno, što je tridesetak dana nakon jarenja.

Količina pomuzenog mlijeka prvih par mjeseci (prva tri mjeseca) raste, a nakon toga lagano pada. Naravno, mnogo toga ovisi o prehrani muznih životinja, a osobito to vrijedi kod koza - veli se da se “koza muze na gubicu”. Laktaciju kod koza treba završiti najkasnije dva mjeseca prije novog jarenja kako bi se životinja imala vremena pripremiti za novo jare. Dakle, kozjeg mlijeka i posljedično svježeg kozjeg sira moguće je nabaviti od proljeća do kasne jeseni (vjerujem da ćemo mi naših par koza musti do kraja studenog).

Naravno, kao i u svakom poslu tako i u kozarstvu postoje prečaci, raznorazni dodaci prehrani koza koji pospješuju, produžuju ili povećavaju količinu mlijeka. Jedna je stvar uravnotežiti količinu zobi, kukuruza ili sijena koju koza dnevno pojede s ispašom - sasvim drugo forsirati tijelo životinje kako bismo iscjedili koju kap mlijeka više. Nekako mi se takav način kozarstva čini neprirodan i suprotan svemu onome zbog čega smo se doselili na selo i na kraju krajeva počeli baviti poljoprivredom - prvenstveno radi vlastite zdrave i prirodne prehrane. Na većim farmama kozari dobivaju i preko tri pol litre mlijeka dnevno po kozi - mi smo, koliko sam pratio i mjerio, pomuzli otprilike dvije litre dnevno po kozi. Jedino što forsiramo jest svakodnevna ispaša, koliko god nam vremenske prilike dopuštaju.

I sada, na kraju, moram pojasniti ovu ilustraciju: riječ je, kako se vidi, o rentgenskoj slici rebara. Spomenuh nemir koji se uvlači u koze, ali zapravo se treba bojati nervoze koja se uvuče u jarca... Zahvaljujući neiskustvu, previdio sam tu nervozu i u mirnom i dobrom jarcu zanemario životinju s vlastitim instinktima. Posljedica? Dva slomljena rebra! Okrenuh mu u jednom trenutku leđa dok sam čučao na podu, on me glavom pogodio...

I to je škola, škola koju neću zaboraviti. Nije prijelom rebara ništa pretjerano bolan - više me smeta što moram mirovati.