Proizvodnja (ružne li riječi) mlijeka je sama po sebi zahtjevna jer pretpostavlja nazočnost u štali dvaput dnevno - ujutro i navečer - bez iznimke! No, mi kozari smo ipak pošteđeni u odnosu na kravare: mi imamo par mjeseci kad mužnje nema, dok farmeri koji u svojim štalama brinu o kravama rade cijelu godinu... Morate priznati - zgodan uvod za obavijest da je sirno-jogurtno-kefirna sezona sirane Jagarka gotova! Znam, shvatili ste to i sami, ali neka bude i službeno: posljednja isporuka je bila u Rijeku, a zadnji naši proizvodi isporučeni su jednom mladom Don Juanu iz Smokvice (sjećate li se Tajči?).

Natjecali smo se - Marina i ja - u džabalebarenju i niškoristnosti zadnjih tjedan-dva, i moram priznati da rezultat traži pripetavanje. Doduše, vremena za produžetke je malo iako se čini da je tek počeo prosinac. Proći će on brzo, a niti siječanj ne nudi mnogo utjehe za odmor. Odgovara nam sad ovaj laganiji, zimski ritam i lagao bih kad bih tvrdio da mi nedostaju isporuke, ili Marini sirenje. Doduše, lagali bismo ovaj, i možda idući tjedan. Božić će nam malo skrenuti pozornost, ali već u siječnju počet ćemo nestrpljivo zagledati u koze i procjenjivati veličinu njihovih trbušćića te se otvoreno kladiti u broj jarića koje nose. Bilo je jednostavno ovih godina - kod prvojarki - jer one u pravilu nose jedno jare. Druga sezona, i treća - sigurnosti u ishod oklade je bitno manje.

Doći će veljača i Marina će se preseliti u štalu i babičariti, pomagati kozama kod jarenja. Najčešće jarenje prođe bez ikakvih problema, ali svake godine bude nekoliko kritičnih. Do sada, zahvaljujući vrhunskim i požrtvovnim veterinarima iz Ogulina, nismo izgubili niti jednu kozu - no jesmo jariće. Nažalost, to je ona ružna, naturalistična strana kozarstva o kojoj se ne priča i koja se ne podastire očima javnosti naviknutima na besprijekornost i sretne ishode. U stvarnome životu imate nekoliko sekundi u kojima morate donijeti odluku i presuditi o životu. Da, to je život koze, ali koze koja ima svoj broj, koja vas ugrize za meso srednjeg prsta kad joj dajete zob iz ruke ne zato jer to želi nego zato jer je temperamentna i ne može suzdržati pohlepu za hranom, koja se prva gura na izmuzište i zavlači ispod jasli, koja skakuće uz vas i mazi se dok stado izvodite na pašu u suhi i vrući, ljetni dan. To je naša Dvjestosedmica, a u stadu je sada skoro 60 koza... i svaka ima svoj broj...

Mnogo nam se izdešavalo ove sezone i pisat ću o tome u hladnim danima koji dolaze: o proklizavanju zadnjih guma automobila i izletavanju s ceste prema Plitvicama u zavoju nakon grafitima išarane kuće između Plaškog i Saborskog, o prokuhavanju Chevroleta na 69. kilometru autoceste A1... Pisat ću i o planovima za iduću godinu, javit ću vam se SMS-om ponaosob kako bih svakog od vas pitao želite li da Vam najavljujem dostavu naših proizvoda u Rijeku ili Zagreb, ili da vas ne gnjavim s time. Najavit ću Vam i novi proizvod, opisat ću našu uobičajenu svakodnevnicu - ali ne sada! Prosinac je naš mjesec, mjesec u kojem guštamo uz rakijicu (u nas Jagara to se zove “okrijepa”), toplu pećicu i pokoju psovku (jer ipak smo Ličani) kad snijeg probudi lopatanje. Što da vam kažem - psovao sam pred par dana. Između džabalebarenja i niškoristnosti provjerio sam ispravnost naših elektropastira, zalemio neke spojeve žica koji su ljetos spajani uz molitvu da izdrže... Zima je pred nama i nadam se da će stisnuti. Stisne li dobro - i proljeće će biti slađe!