Prve korake u svijetu glazbe napravio sam uz stari obiteljski kofer-gramofon i ceker pun singlica (u sjećanju mi je ostala jedna plavkastog omota Novih fosila “Kad naš brod plovi”). S vremena na vrijeme kupio bih - koliko su mi to tadašnji dinari dopuštali - pokoji LP i onda izluđivao doma ukućane upornim (moji bi vjerojatno rekli tvrdoglavim) ponavljanjem crvenog i plavog albuma Beatlesa, dupljaka Tine Turner, naših Đavola... Nekako baš u to vrijeme dobio sam svoju sobu, i sad mi se čini da to nije bilo slučajno baš tada: kao da sam čuo uzdah olakšanja i kuckanje čašama prije nego li sam prvi puta zatvorio vrata svog carstva, ali ne mogu to baš tvrditi sa sigurnošću.

Sestrična iz Njemačke nadopunila mi je glazbenu aparaturu Samsungovim radio-kasetofonom s dva zvučnika... i tada je počelo. Slušala se u to vrijeme među klincima poput mene Stojedinica (Omladinski radio) i RVG (Radio Velika Gorica). RVG je - čini mi se petkom navečer - puštao emisiju tematski vezanu uz rane dane rock’n’rolla, nešto poput današnje Dolcevite na Sljemenu. Redovito se čučalo uz prijemnik i od 9 do 10 ujutro - ako se dobro sjećam - kad se na Omladinskom emitirao Phonebox, emisija u kojoj se moglo telefonski naručiti pjesmu po vlastitom izboru - idealno za snimanje novih hitova na kasete. Rijetko je koja pjesma bila snimljena od početka: i izvježbanom uhu potrebno je nekoliko početnih taktova da prepozna pjesmu, a potom prođe još koja trunka vremena prije nego li palac pritisne tipku za snimanje - ali to tada nikoga nije brinulo. Čak je bilo tolerantno začuti i glas voditelja na snimci, osobito ako je rekao nešto šaljivo.

Da, kasete... Kod nas ih baš i nije bilo u ona tmurna vremena, ili su bile iznimno skupe. Zato su se one nabavljale prilikom sezonskih shopinga u Leibnitzu i Grazu, ili pak Trstu: BASF, Maxell, TDK - pakiranje od desetak ili čak dvadeset komada bilo je dovoljno za neko vrijeme. Rasla je kolekcija i kroz nekoliko godina vojska od preko 300 kaseta spremno čekala na preslušavanje, razvrstana na snimljene albume pojedinih izvođača, miješanu glazbu, evergreene i suvremene izvođače...

U jednom sam trenutku poželio u svaki kut svoje sobe postaviti po jedan zvučnik: jedan sam odlučio izvaditi iz gramofona, druga dva iz kasetofona, a četvrti je bio valjda nekakav stari zvučnik iz automobila... Počeo sam, bez ikakva znanja, prilično neuko i apsolutno hrabro čeprkati po kasetofonu odspajajući zvučnike iz njega. Prva stvar koju sam naučio metodom doticanja da struja koja vodi zvuk u zvučnike ((Bogu hvala da je tako) nije opasna. Par sekundi kasnije moje je znanje poraslo još i više: morao sam naučiti gdje se u Zagrebu mogu nabaviti mali stakleni osigurači. Točno sat vremena kasnije koliko mi je trebalo od Remize do Frankopanske gdje je bio dućan naučio sam da postoje više vrsta takvih osigurača i da na svakom piše koliko je “jak”. Naravno, moj je ostao doma pa sam se vraćao kući i ponovo u Frankopansku.

Žicu za zvučnike nabavio sam na tavanu - majka je imala stare noćne lampe koje su zapakirane stajale godinama na istom mjestu. Sasvim sam opravdano - zar ne - zaključio da joj ne trebaju, pa sam kombinirkama odsjekao strujni kabel i iskoristio ga za svoje zvučnike... Pokojnoj majci nisu trebali zvučnici kako bi mi glasno objasnila da su te lampe bile svadbeni poklon i uspomena. I tata je imao ponešto za reći... Prihvatio sam se ja i televizora, tresla me struja s katodne cijevi (ma to vam je kad vas kresne akumulator ili elektropastir, nije vrijedno spomena), ali to je već druga priča.

Vrijeme je teklo... S jedne strane tehnološki napredak ponudio nam je jednostavnija, digitalna rješenja od nezgrapnih kaseta i snimanja u stvarnom vremenu - prvo u obliku CD-a, a kasnije i kroz servere koji nude ogroman izbor glazbe. S druge strane poslovne obaveze i obitelj zamjenile su dokonu razbibrigu gomilanja glazbe - nekadašnja kolekcija svedena je na ponešto MP3 datoteka razbacanih bez mnogo smisla na pokoji CD ili USB štapić.

Vrijeme je nastavilo teći i dalje... Djeca su poodrasla, a poslovne su obaveze se promijenile, uredski posao zamjenili smo poljoprivredom, a ja osobno dobar dio vremena provodim u autu: iako je Josipdol udaljen od Rijeke ili Zagreba tek stotinjak kilometara, dostava naših jaja i kozjarina proguta čitav dan - i tako triput tjedno barem 8 mjeseci godišnje. Vrijeme kratim slušajući radio, no nije to ono što je nekad bilo: rijetko koja se radio postaja zamara tematskim emisijama ili od svojih voditelja očekuje barem osnovni stupanj obrazovanja. Egocentrični i umišljeni likovi u eter puštaju vlastite glasove pomješane reklamama, tek tu i tamo propustivši koju pjesmu s liste komercijalnih mega-hitova - ali ništa izvan toga.

Potiho sam - uz stvarna, cestovna putovanja - krenuo na još jedno, ono glazbeno. Pronašao sam arhivu top lista glazbenih hitova još od davne 1955. godine pa sve do današnjih dana. Prebirem po njima i po vlastitom ukusu probirem ono što mi se sviđa. Zanimljivo je pratiti kako se glazba mijenjala u kratkim intervalima, kako se mijenjala moda izvođača, tekstovi pjesama postajali ozbiljniji... pa onda opet profaniji. I dok su neke veličine svojim glasom ispunjavale desetljeća, neke su super-nove zasjale iznenada i potom utihnule.

Sada mi već pomalo nedostaju dostave - znana lica prijatelja i poznanika, kuna zarađena za život i glazba kao šećer u prahu kojim se posipa taj slasni kolač.