Uskrs se bliži, narudžbe nam pljušte sa svih strana poput one kiše od prije par dana i na um mi pada kratak dijalog iz filma “Con Air” kad na samome početku John Malkovitch ubojstvom ucjenjuje pilota koji tog trena upravlja zrakoplovom. Veli mu pilot zbunjeno: “Ali, ako me ubiješ - tko će onda upravljati avionom?” Cyrus the Virus - lik kojeg glumi Malkovich - odgovara: “Ne planiram tako daleko unaprijed!”

Otprilike tako i mi u Jagarima - ipak se nadamo samo do Uskrsa - navečer isplaniramo samo idući dan. Rano ustajanje u zoru kad je dostavni dan, mužnja i hranidba s jedne strane i Marinin multitasking u sirani: ne samo da zagrijava mlijeko, priprema jogurt ili prevrće sireve nego i pakira za dostavu naručene količine kozjih delicija. Potom odlazak na isporuku i povratak kući u kasne večernje sate, da ne kažem noćne. Poprilično zgužvano i kaotično, naporno i zahtjevno...

Utorak nam je rezerviran za dućane: Špeceraj, Friškoteka, Mrkvica, Grga Čvarak... I taman kad sam stigao na zadnje zagrebačko odredište u Središću te pobjedonosno unio plitvičku lokaciju u GPS navigator, shvatih da imam četiri sirutke viška - očito sam ih nekome zaboravio isporučiti! Kratka konzultacija s bazom u Josipdolu, telefonski poziv Mrkvici u Maksić (što je šifra za njihov dućan u Maksimiru) i povratak na mjesto zločina. Najavio je GPS trajanje rute od 27 minuta, no sigurno je u krivu! I bio je: stigao sam za 43 minute - zagrebačka špica mi je naplatila porez! O izvlačenju iz centra grada malo prije 17 sati neću niti pričati...

Zadnja lokacija bile su Plitvice. Ne, tih stotinjak i kusur kilometara do Plitvica i još sedamdesetak do Josipdola nije problem - štoviše! Divan je to put, trenutak u kojem Ford i ja uživamo i - moram biti iskren - zapravo odmaramo. Kratak susret s Ivicom u njegovu hotelu i onda zasluženi dragulj toga dana koji me je poput obećanja ujutro izmamio iz toplog kreveta na izmuzište. Sunce je već zašlo za zapadne planine i još samo posvjetljuje tamnoplavi obzor na mjestu gdje je pred par sati gasilo dan. Iskustvo mi nalaže da se ne smijem prepustiti toj simfoniji - vrijeme je kad srne izlaze na ispašu i pretrčavaju cestu ne mareći za vlastitu sigurnost niti cijene autolimara. Ma, nisam jednom na toj cesti susreo medvjeda, a kamoli daleke rođakinje mojih koza. Lisice? Zečevi? Kune? Srećem ih češće nego automobile iz suprotnog smjera...

Pusta i zavojita cesta od Plitvica sve do Plaškog na jednom mjestu sakriva jezerce: Stadoh s autom usmjerivši ga prema vodenoj površini i kliknuh bez blica na tu idilu koju mora da je imao pred očima Balašević kad je pisao “Lepu protinu kći”... “Satrt će nas te koze!” - rečenica je koju nerijetko ponavljamo i Marina i ja, no - ovakvi detalji pune baterije.

Isplati li se? Vjerujem da na onom komadu ceste u crnom Fordu ogulinskih registracija prepriječenom na cesti nije blistao samo odbljesak već zašlog sunca nego i dva zelena oka, poput stilizirane munje kad se puni mobitel... Isplati li se?

Uvijek!