Žestokih par dana iza nas...

Kako rekoh - krenuli smo s mužnjom i sirenjem, ušli smo u sezonu cijelo vrijeme jednim okom prateći što se događa s Covidom-19, a drugo držeći na muzilici i punim vimenima naših dama. Već smo počeli razmišljati o ispaši, ja sam nas htio pohvaliti na facebooku kako nam je broj pratitelja prešao psihološku granicu od 1000 ljudi kad nas je iznenadio lički vjesnik proljeća. Ne, ne visibabe, jaglaci ili lastavice nego - snijeg, i to tridesetak centimetara!

Svi volimo snijeg, ali tek mužnja po snijegu i zapusima stvarno je doživljaj koji se ne zaboravlja! Koze, naravno, provire kroz vrata, pffffkaju nosom i uvrijeđeno se vrate nazad toplinu štale. Kao da kažu “Što je tebi, po ovakvom vremenu ja da idem van? Rađe nek’ me uhvati mastitis na vimenu!” Pa ti, Hrvoje, onda ganjaj koze po štali, vuci, guraj, nosi ih van! Na kraju smo pronašli sustav: ja bih im digao zadnje noge i gurao ih kao u onoj dječjoj igri “tačke”, Dora (kćer se vratila kući sa studija obzirom na situaciju) bi ih držeći za vrat upravljala prema izmuzištu, a Marina prihvaćala i davala im hrane. I tako 25 puta ujutro i navečer. Koliko je bilo hladno govori i podatak da nam se muzilica smrzavala na isisnom ventilu zraka pa smo i nju tijekom mužnje morali odleđivati nekoliko puta.

Druženje na snijegu u pravilu je romantično i ugodno, sjetimo se samo božićnih sajmova. No, iskustveno i odgovorno tvrdim - dimljenje sireva u takvim uvjetim to nije. Još nekako za pahulje koje vam se unose u lice, no kad se žar ispod sireva zaspe bukovom piljevinom pa dim sukne po siru bojajući ga zlatnožutim prugama i onda svrne pogled na lica Marine i mene u blizini... niti vidite, niti možete disati, hladno je... Ne pomaže niti čašica rakije. Ne pomažu niti dvije!

Da stvar bude mrvicu zanimljivija - uvedena je zabrana napuštanja mjesta boravišta! Sjedi za računalo, nazivaj stožere civilne zaštite u općini, Ogulinu (tu dobih samog gradonačelnika Ogulina jer je greškom objavljen njegov broj - zanimljiv čovjek, kratko popričasmo jer sigurno ima važnijih stvari od djeljenja informacija OPG-ovcima poput mene) i na kraju onaj u županiji mi Karlovačkoj. I dobili smo informaciju da si kao OPG možemo i moramo sami napraviti propusnicu za dan isporučivanja.

A taj dan je bila srijeda: hladna, snježna i vjetrovita kod nas u Josipdolu. Nakon mužnje krenuh prema Rijeci, oboružan propusnicom, rukavicama, maskom, dezinficijensom i - naravno - plodovima našeg rada. Više puta pokazujući propusnicu policajcima dospio sam do osunčane Rijeke. Vjetrovite, doduše, ali osunčane. Baš sam se veselio ponovnom susretu sa starim poznanicima i novim pojedinostima u njihovim životima.

Živeći na selu nekako se naviknete na izoliranost. Tijekom ljeta druženja gotovo da i nema - sa ili bez epidemije. Viđamo se i mahnemo si prolazeći autom ili traktorom po putu, uskočimo jedan drugome kad kiša prijeti smočiti sijeno - i to je sve. Zima je, pak, vrijeme za druženje, kartanje i pokoju čašicu vina ili police sa špekom. Grad ipak živi drugačijim ritmom i iako znajući da će Rijeka biti pusta - stvarno me prizor šokirao. Priznajem, tek sam tada shvatio da se događa nešto veliko i tektonski drugačije od života na kakav smo navikli kad sam vidio puste ulice. Sam kontakt s poznanicima započimao je gotovo uvijek u grču jer je nesretno odstojanje koje moramo održavati tako neprirodno i nelagodno svima. No, ne odražava se prisnost i prijateljstvo samo kroz tjelesnu blizinu - riječ, dvije, tri i unatoč tjelesnoj udaljenosti bliskost je ponovo uspostavljena. U svoj toj gužvi, nažalost, ispustio sam jednu dragu osobu i njenu narudžbu zaboravio zapisati na listu. Žao mi je radi toga i volio bih reći da se to više neće dogoditi. No, siguran sam da će biti takvih slučajeva u ovo ludo, nepredvidljivo doba i zato mi to nećete, nadam se, uzeti previše za zlo.

Planiramo dostavljati naše proizvode i dalje - na redu je sada Zagreb. i to u petak 3. travnja ili u ponedjeljak 6. travnja (ili oba dva dana). Naime, pravila oko izdavanja propusnica su se opet promijenila pa sad moramo čekati službenu propusnicu od nadležnog tijela. Nadam se da će stići k nama na vrijeme, ali - kako rekoh - nepredvidljvo je doba i trebat će nam vremena da se uhodamo. Rijeka je bila planirana ponovno 8. travnja, ali mislim da će se taj termin malo pomaknuti, obzirom na cjelokupna događanja.

U bližoj budućnosti razmatramo izgraditi kokošinjac i uz sireve nuditi i vlastita, domaća jaja - samo kad nam to ličko proljeće to dopusti - te upotpuniti našu ponudu i klicama... Što vi kažete, hoće li biti interesa za ove dvije novine?