Doselivši se u sada već naš zaselak kod Josipdola pred trinaestak godina, prvenstveno smo tražili zdraviji i opušteniji život, ali i određenu razinu samodostatnosti pa smo krenuli - naravno - proizvoditi vlastitu hranu što nas je, da skratim priču, odvelo u kozarstvo i sirenje. Vrlo smo brzo shvatili da koze traže brigu, kozji sir predanost, a njegova prodaja putovanja u Zagreb i Rijeku. Sve to zahtjeva hrpu vremena te smo s našim susjedom Žarkom dogovorili oblik suradnje koristan i njemu i nama. Kako se ratarstvom bavi radi svojih potreba, Žarko je pristao vlastitu proizvodnju malo “podebljati” te urodom sa svojih polja, uz vlastite svinje i perad koju sami uzgajaju, prehranjivati i naše koze.

Naše se stado koza svake sezone povećavalo i već prošlog proljeća imali smo toliki broj jaradi da smo se jedva uspjevali pobrinuti za njih. Znajući da ćemo ih ove godine imati još i više, morali smo pronaći neko drugo rješenje - jedna je stvar zanemariti posađenu mrkvu ili papriku, a sasvim drugo i neodgovorno tim mladim životinjama ne posvećivati dovoljnu pažnju.

Igrom slučaja povezali smo se s jednim drugim Žarkom koji se bavi - uzgojem jarića i prodajom jaretine. Idealna kombinacija, ne samo zato jer se mi možemo usredotočiti na ono što je naš posao nego i zato jer se oba Žarka bave poljoprivredom u kojoj se izbjegava kemija i čuva okoliš, u kojoj je urod rezultat suživota s prirodom, a ne iscrpljivanje zemlje. Rezultati su svima nama skromniji i neće se spominjati kao rekordi, ali sve ono što proizvedemo bez imalo dvojbi stavljamo na vlastiti stol ili nudimo kupcima. Ne, nismo “ekološki proizvođači”, ali svojim imenom - ako to kome što znači - jamčimo kvalitetu svojih proizvoda.

I zato - zaželite li se ukusne jaretine, mogu Vam preporučiti jaretinu koju za vaš stol nudi Žarko Nikšić iz okolice Vrbovskog (više nije riječ, dakle, samo o seoskoj suradnji nego o međužupanijskoj). Toliko mu vjerujemo da naš dogovor uključuje “isplatu u naturi” - kad dođe vrijeme, Žarko će nam isporučiti to ukusno i zdravo meso uzgojeno na vlastitoj farmi. Ako ste zainteresirani, javite mu se i dogovorite oko svih detalja vezanih za primopredaju mesa. Možete se javiti i meni, ali ja ću Vaš upit proslijediti Žarku. Svatko od nas se bavi vlastitim poslom i iako svi ugodno surađujemo - svatko od nas je potpuno neovisan o drugome.

A kod nas? Što da vam velim, ludilo je započelo! Planirao sam objaviti sliku prvog ovogodišnjeg jogurta, ali za doručak smo Marina i ja umlatili cijelu litru i nisam se sjetio svoje nakane na vrijeme. Gledamo i prvi kolut sira koji hvata koricu i nisam siguran da će je uhvatiti do kraja (fotografiranje više nije niti nakana)... Jedino što imam jest ova slika mužnje. Koze na njoj izgledaju tako spokojne, a cijeli proces mužnje baš jednostavan. No, iako su mužene prošle godine, cure su ipak poprilično zbunjene. Naime, kako smo premjestili izmuzište koze ga traže na staroj lokaciji pa ih treba preusmjeravati: dvije - tri poslušaju, a onda četvrtu treba ganjati po dvoru i doslovno uvesti u prostor izmuzišta. Malo smo se i poigrali s postoljem na kojem koze stoje i jedu prilikom same mužnje želeći ga napraviti efikasnijim pa smo popravivši neke detalje uzrokovali druge probleme. Tih prvih desetak dana mužnje je stvarno naporno i frustrirajuće do granice smijeha: zaključili smo da koze u svojim nogama nemaju rikverc, kao da ne znaju napraviti korak unatrag! Gurajući se na izmuzištu, nerijetko dvije pa čak i tri koze provuku svoje glave kroz prorez zamišljen za jednu kozju glavu. Tada glavu viška treba rukom izgurati kroz prorez u kojem se nalazi i prebaciti u susjedni. Ali ne, koza stoji kao ukopana, zavarena, ukorjenjena! Lakše je Ličana uvjeriti da je Lika ravna k’o dlan nego kozu pomaknuti unatrag. I da, naravno da je pao snijeg uoči prve mužnje, to već postaje tradicija...