“Ovo nije doručak!” - više u šali povikala je Marina kad smo se ovu nedjelju okupili oko stola pola sata nakon što je zvonik na Cerovniku otkucao podne. Zapravo, Miha je već sjedio za stolom i zobao “pahuljice” u trenutku kad smo Dora i ja ušli u kuću nakon jutarnje mužnje. Odužila se mužnja jer smo odvajali i male slatke jarice od svojih mama, pa smo onda i počistili jasle jer su se te iste vražje klinke zavlačile u njih i štošta tamo obavljale, sve ono što mi ljudi radimo u WC-u... Gotovo u istom trenutku s druge strane u kuću je ušla i Marina nakon što je u sirani netom pomuzeno mlijeko krenula zagrijavati i pripremati da od njega napravi svježi sir za iduću isporuku. A i Domagoj je - posluživši životinje na našoj farmi i odradivši svoj dio posla prvi - provirio prema stolu, vjerojatno gladan kao i mi. Ma i gladniji, momak je to koji će za par mjeseci biti punoljetan. Samo je nedostajao Vjeko - i cijela bi obitelj bila tu.

Osjetio sam tu “vibru” sjedeći za stolom i uživajući u šušuru i žamoru tog obiteljskog doručka - ne sjećam se kad smo se svi zadnji puta ovako neformalno okupili: hihotanje, dodavanje narezaka, noževa, vilica i majoneze, šaljive doskočice i ozbiljno planiranje ostatka dana redovite su teme oko stola. I tada mi je prošlo kroz glavu: ovo je samo jedan korak u hodu naše obitelji, korak na putu koji je počeo barem u trenutku kad je Dora odlučila - završiviši gimnaziju u Ogulinu - svoje školovanje nastaviti na filozofskom fakultetu u Zagrebu. Nakon dvije godine studentskih dana, razočarana i visokim obrazovanjem i gradskim životom, odlučila se vratiti kući i pridružiti životu na farmi.

Svoju je prostor pod suncem pronašla ne samo u sudjelovanju u brizi oko koza nego je investirala svoju ušteđevinu, ruke i rad u izradu kokošinjca i nabavu stotinjak kokoši nesilica. Prošle smo godine dane zabranu napuštanja prebivališta kratili izradom kokošinjca, no završivši ga kad je ljeto već bilo prošlo svoju polovicu zaključili smo da će svoje useljenje kokoši ipak pričekati ovo proljeće. Prčkali smo po šalunzima, podizali stupove i rogove, šarafali daske i limeni pokrov kad god smu uhvatili vremena - i složili smo ga.

Kokošinjac je zgotovoljen, površina voćnjaka od gotovo tisuću kvadrata uz kokošinjac ograđena i iako proljeće još nije stiglo - koke nesilice jesu! Vjerojatno živjevši u zatvorenom prostoru bile su šokirane i prestravljene tolikim otvorenim prostorom da smo ih prvu večer doslovno morali na rukama unositi u sigurnost kokošinjca. Već kroz par dana su se udomaćile i krenule čeprkati po travi, toliko udomaćile da je jedna kokoš pronašla rupu i svako malo utekla iz kokošjeg prostora. Nazvali smo ju Nikolina jer ta koka mora da vuče korijene iz Teslina dvorišta! Nakon dva-tri dana Dora je pronašla rupu u ogradi kroz koju se vješta Nikolina provlačila i od tada naša Nina više ne bježi. Do sljedeće zgode, naravno. Ova koka na krovu stare štale je upravo Nikolina!

Eto, u našoj ponudi sada su i kokošja jaja iz slobodnog uzgoja. Variraju veličinom i bojom - upravo onako različita kako ih priroda sama stvara. Za sada Dora dnevno sakupi malo više od pedeset jaja, nadamo se da će s toplijim vremenom taj broj i porasti. Pišem to zato da se ne ljutite ako nekoga odbijemo, jer jednostavno jaja za sada nemamo puno i narudžbe zapisujem po principu “Tko prvi - njegova djevojka!” Iskreno se nadam da ćemo vrlo brzo sagraditi još jedan kokošinjac, napuniti ga kokama pa će i jaja biti više.