Veli naš narod: “Ako želiš nasmijati Boga - planiraj!” Pomalo depresivna, iako šaljiva izreka mogla bi se preformulirati i glasiti: “Prepusti se i dopusti Mu da te iznenadi!”

Teenageri, ili kako bi to moja generacija rekla - omladina... Kad bi svojem najmlađem rekao da duboko udahne, on bi vjerojatno prestao disati, ili bi udahnuo zaronivši u bazenu samo da mi pokaže kako sam u krivu. Ma, i mi starci smo pomalo za to krivi jer u ovom užurbanom okretanju Zemlje oko Sunca rijetko nalazimo vremena za ono što je zapravo važno (osim da - naravno - ne skidamo pločice u kupioni). Valjda je sam Bog ustrojio kozarstvo da bude sezonalno tako da Jagari pronađu par dana vremena jedni za druge kad je posla s kozama osjetno manje.

Tako smo, eto, poprilično impulsivno, jedne od minulih subota odlučili preko Kapele dobaciti do Senja i tamo polizati sladoled. Ako mislite da je to šašavo, niste bili u Senju... Nisam baš pretjerani ljubitelj korneta, ali na tu se udicu upecao Miha - bar sam sam sebe uvjeravao da je baš on ulov. Jozefina nam je od Josipdola do Senja potrošila tek nešto više od sat vremena života i dok smo Marina i ja na prednjim sjedištima kontemplirali o životu - Miha je odozada bio poprilično tih.

Došavši u Senj malo smo se prošetali, bacili koji kamenčić u vodu (da, znam - nije to voda nego more) i poprilično razočarano shvatili da Uskoci iz nekog razloga poistovjećuju sladoled s Mlećanima pa ga ne konzumiraju. Okušali smo sladolednu sreću u obližnjem Novom Vinodolskom planirajući se Rudolfinom iz Novog vratiti preko Ogulina kući. Uzalud! Mislim, vratili smo se tom prekrasnom, šumskom cestom kući - ali bez ljepljivih prstiju i slatko-ledenog okusa u ustima.

Poprilično tjeskobno sam se u jednom trenutku krenuo ispričavati Mihi misleći kako smo ga Marina i ja izigrali obećavajući mu nešto što se nije dogodilo. U kratkom razgovoru shvatio sam da je on u jesenjim bojama lišća, plavetnilu uskočkoga mora, igri svjetlosti i sjena vozeći se kroz šumu Rudolfine uživao više nego mi. Štoviše, krenuo nas je uvjeravati da bismo ovakve izlete trebali ponavljati!

I jesmo - ponovo smo krenuli u lov na sladoled, no ovoga smo puta Dalmatinom odjurili do Gospića i potom stigli u Baške Oštarije. Ne znam zašto su Baške (navratit ćemo opet pa ćemo i to saznati), no naučili smo tamo što je u korijenu imena Oštarije: talijanska riječ “osteria” zapravo znači svratište, mjesto gdje se odmara, jede i pije - jednom riječju: krijepi. Baške su Oštarije na putu od Gospića prema Karlobagu bile upravo to - odmorište prije zahtjevnog spuštanja Velebitom do mora. Danas je to malo mjestašce s prekrasnom prirodom i planinarskim stazama koje oduzimaju dah: nama početnicima zbog fizičkog napora, a utreniranim planinarima radi krajolika i vidikovaca. Tu je i vrlo ugodna prava Osteria (gdje nam je izrazito simpatičan poslužitelj htio uvaliti barem jednu mačku koje su se u blizini svratišta osobito razmnožile) te sirana i konjušarnica s konjima koji su naviknuti na ljude više nego na sijeno. U njihovoj sam sirani - iskreno priznajem - shvatio da “basa” nije skraćeno od “kobasa”, nego je riječ o iznimno ukusnom svježem, mazivom kravljem siru. Spustili smo se u Karlobag nadajući se ovoga puta i lignjama, tražeći ih navratili smo i u Senj te se preko Vratnika, Žute Lokve i Brinja već po mraku vratili kući. Nit’ sladoleda, nit’ liganja...

Lijepa je ova moja Lika... Manju težinu ima kad to kaže netko zasićen stresom i užurbanošću, brigom za egzistencijom obitelji i zdravljem koza. No, kad moj dvanestogodišnji revolucionar uoči tu ekploziju boja i mirisa, mistike šuma, otvorenosti dolina i strahopoštovanja prema Velebitu - onda znate da ste na pravom mjestu. Nemamo mi ovdje mnogo palača, muzeja i dvoraca niti nam gradovi imaju daleku povijest mada bi se dalo mnogo toga reći o Japodima i Frankopanima, o dodiru latinice, glagoljice i ćirilice. Priroda je ovdje i djevičanska i pitoma, ali istovremeno i surova i okrutna, U nepunih pola sata od tipično planinskog Gospića spustit ćete se na valovito more. Nije to ono dalamtinska ili istarska obala: miriše isto, izgleda isto - ali osjeća se tu grubost bure čak i na miran dan. A dijamantnih Plitvica se nisam niti dotakao niti spomenuo Brinje, Perušić i Otočac...

Bio je to lijep dan, ne zato što je bio topao i sunčan. Planiramo za advent navratiti u naš Ogulin, ali i u Duga Resu, možda krenemo i prema Otočcu - a onda niti Gospić nije daleko. Veli Miha da bismo se mogli prošetati i na Klek, makar do planinarskog doma podno same litice. Vidjet ćemo, navikli smo mi na maglu i kišu i treba nam samo malo iskre da nas zapali. Za lijepe trenutke nije potreban avantgardni obrok u skupom restoranu - ljepota je u oku promatrača. Navratite u Liku, na putu je do mora - sigurno će vas iznenaditi. A Josipdol? On vam je tamo gdje Lika počinje i gdje se radi izvrstan, da ne kažem šampionski kozji sir...