već u petnaest do sedam ujutro znao sam da nas je zatrpalo, a da nisam niti provirio iz toplog kreveta. u taj je sat, naime, marina otključala ulazna vrata i provirila van... desetak sekundi kasnije čuo sam da zaključava vrata i vraća se u krevet.
dan prije marina je lopatala snijeg oko kuće i sirane, ja oko štale, a dora pak prolaz do svojih kokošinjaca: ništa strašno, tijekom poslijepodneva telefonirajući sestri prenosio sam novosti - ima ga pola metra, sve je u redu! malo me je steglo oko srca kad sam navečer vidio da ga je nadodalo još dobrih desetak centimetara: neka, volim snijeg, počistit ću ga sam prije hranidbe. stisak je očvrsnuo kad sam sat i pol kasnije ulazio u podrum - a on i dalje pada...
prije spavanja je pao dogovor da će marina odvesti mihu u školu ako prođe ralica pa bude moguće. bude li pak kakvog jarenja, ili potrebe da oboje ustanemo - dignut će i mene. očito je procijenila da nema smisla niti pokušavati iskobeljavati se iz bijelog zagrljaja. a kao da mi se učinilo da sam tijekom noći bio čuo ralicu, valjda sam bio sanjao.
ustavši se, shvatih na svoj užas da nisam sanjao ralicu: prošla je ona našim putom u gluho doba noći. no, kako je snijeg nastavio trpati, par sati kasnije bilo ga je na cesti i više nego dovoljno da slomi avanturistički duh odlaska u josipdol (javila je i mihaelova razrednica malo kasnije da danas niti nema nastave radi vremenske nepogode). ne samo, dakle, da nam valja počistiti novih tridesetak centimetara, nego i barem sedamdesetak centimetara visoki nanos kojeg je ralica tijekom noći čisteći naš put uklonila s asfalta napravivši bob stazu. auto se nije niti vidio... a da bude zanimljivije - još je tijekom jutra nestalo i struje.
lička kuća gdje čeljad nije bijesna je kuća u kojoj ima dovoljno lopata za snijeg. zaiskrilo je, doduše, kad sam dokrajčio jednu već napuklu, ali već u jedan poslije podne - ozebli i gladni, ali dobre volje - zasjeli smo oko stola na pohani kruh, špek, i luk (još da je bilo i kozjeg sira...). cijenim ja fine stvari, ali nakon par sati na hladnome ličkome zraku s lopatom u ruci nema boljeg doručka. naprosto nema.
ne pišem ovo kako bih vam podmetnuo priču o teškom životu na selu, upravo obrnuto. iako znam da je ljepota u oku promatrača - baš sam se želio pohvaliti kako smo proveli ovaj dan. možda sutra napada novog snijega, možda zvekne s krova pa nam da još posla... sutra je novi dan, slomit ćemo i njega - ako bog da. kao što smo slomili i očistili jedan manji dio oraha gledajući dokumentarac o povijesti egipta. ima ih još gomila, ali ima i dokumentaraca. pa kad krenu dostave, dostavljat ćemo i orahe.
eto, tako se radi reklama za orahe.
Već u petnaest do sedam ujutro znao sam da nas je zatrpalo, a da nisam niti provirio iz toplog kreveta. U taj je sat, naime, Marina otključala ulazna vrata i provirila van... desetak sekundi kasnije čuo sam da zaključava vrata i vraća se u krevet.
Dan prije Marina je lopatala snijeg oko kuće i sirane, ja oko štale, a Dora pak prolaz do svojih kokošinjaca: “Ništa strašno”, tijekom poslijepodneva telefonirajući sestri prenosio sam novosti - “ima ga pola metra, sve je u redu!” Malo me je steglo oko srca kad sam navečer vidio da ga je nadodalo još dobrih desetak centimetara: “neka, volim snijeg, počistit ću ga sam prije hranidbe.” Stisak je očvrsnuo kad sam sat i pol kasnije ulazio u podrum - a on i dalje pada...
Prije spavanja je pao dogovor da će Marina odvesti Mihu u školu ako prođe ralica pa bude moguće. Bude li pak kakvog jarenja, ili potrebe da oboje ustanemo - dignut će i mene. Očito je procijenila da nema smisla niti pokušavati iskobeljavati se iz bijelog zagrljaja. A kao da mi se učinilo da sam tijekom noći bio čuo ralicu, valjda sam bio sanjao.
Ustavši se, shvatih na svoj užas da nisam sanjao ralicu: prošla je ona našim putom u gluho doba noći. No, kako je snijeg nastavio trpati, par sati kasnije bilo ga je na cesti i više nego dovoljno da slomi avanturistički duh odlaska u Josipdol (javila je i Mihaelova razrednica malo kasnije da danas niti nema nastave radi vremenske nepogode). Ne samo, dakle, da nam valja počistiti novih tridesetak centimetara, nego i barem sedamdesetak centimetara visoki nanos kojeg je ralica tijekom noći čisteći naš put uklonila s asfalta napravivši bob stazu. Auto se nije niti vidio... A da bude zanimljivije - još je tijekom jutra nestalo i struje.
Lička kuća gdje čeljad nije bijesna je kuća u kojoj ima dovoljno lopata za snijeg. Zaiskrilo je, doduše, kad sam dokrajčio jednu već napuklu, ali već u jedan poslije podne - ozebli i gladni, ali dobre volje - zasjeli smo oko stola na pohani kruh, špek, i luk (još da je bilo i kozjeg sira...). Cijenim ja fine stvari, ali nakon par sati na hladnome ličkome zraku s lopatom u ruci nema boljeg doručka. Naprosto nema.
Ne pišem ovo kako bih vam podmetnuo priču o teškom životu na selu, upravo obrnuto. Iako znam da je ljepota u oku promatrača - baš sam se želio pohvaliti kako smo proveli ovaj dan. Možda sutra napada novog snijega, možda zvekne s krova pa nam da još posla... Sutra je novi dan, slomit ćemo i njega - ako Bog da. Kao što smo slomili i očistili jedan manji dio oraha gledajući dokumentarac o povijesti Egipta. Ima ih još gomila, ali ima i dokumentaraca. Pa kad krenu dostave, dostavljat ćemo i orahe.
Eto, tako se radi reklama za orahe.