Neke se priče same ponude i jedino što je potrebno jest oslušnuti i prstićima zaplesati valcer po tipkovnici. Prestalo me to čuditi jer tu gdje živimo - između Kapele i Kleka - vjetar svakodnevno nosi bajkovita šaputanja sa sjevera ili vilinsko pjevanje s jugozapada...

Jutrašnjih sedam negativaca opravdalo je ovoga puta nagađanja naših metorologa: smrznuto blato prošarano jezercima leda ukazivali su da nam kuca “prevrtljača” na vrata i da bi snjegovit kraj siječnja mogao biti tek uvertira za zimu. Dobro zabundani, i Marina i ja, protrčasmo ispod krova s kojeg nam se rugao viseći snijeg te zavirismo u štalu, svatko sa svojim brigama: dok je Marina pogledom tražila po stadu da li se koja koza jari ili treba pomoć, ja sam provjeravao agregatno stanje vode u cijevima i pojilicama. Nezgodan je dan kad krene odleđivanjem, a nisam jednom na hladnoći mijenjao ventile koji su popustili pokušavajući okovati led. Niti jarenja, niti zaleđivanja...

Trenutak usipavanja hrane u kanalicu (što je švedski stol kozjih banketa) mudro iskoristimo za brzi ginekološki pregled: dok ja s vanjske strane rasipavam žitarice, Marina im znalački prepipa vimena. Jutros je tako Čučavka dobila bonus porciju zobi koju je platila mužnjom jer njezin jedinac još nema cug dok smo Dvjestosedmicu u štali mitili češkanjem po obrazima i vratu te tako njenim klincima omogućili dodatni obrok. Velika su to vimena, puna mlijeka, te se jednodnevnom bratu i sestri teško izboriti s njima, osobito kad njihova mušićava mama ima pametnijeg posla po štali. Kako li je samo zapamtila: jučer smo joj na izmuzištu dali porciju zobi dok smo joj pomagali s nepopijenim viškom u vimenima te je ona jutros - nakon hranidbe - ležala uz vrata ne bi li se probila do izmuzišta kad jedno od nas dvoje nekim poslom otvori vrata štale.

Baš nesmotreno, pa nisam nas niti pohvalio - počela su nam jarenja! Na potpuno iznenađenje nas ukućana prva je bila Čučavka, potpuna outsiderica kladionice, i to iz plemena Ljubica. Kako li sam par dana zafrkavao Blentona, mlađeg jarca koji je “dužio” drugo stado: “Što je, Blentone, zakazao si ove godine? Ljubo, može ti tata biti po godinama, te sa svojim Ljubicama pretekao, bio je brži, prije krenuo u akciju, jel’? A taman sam ti htio reći da izgledaš opako, poput Wolverina iz X-mena...”

Čučavka je - da i to pojasnim - ime dobila jer čučne prilikom spajanja muzilice na njena vimena (pretpostavljamo da je razlog osjetljivost vimena na dodir, svojevrsna škakljivost). Rješenje tog problema smo pronašli u konopcu kojeg joj provučemo ispod repa, a krajeve zavežemo za letvu iznad glave te tako spriječimo spuštanje zadnjeg dijela njezina tijela.

Dan poslije ojarila se i Blentonova Dvjestosedmica, pa onda još jedna Ljubica (čini se da je deda Ljubo bio iskričav krajem kolovoza prošle godine), a danas je i Slomljena Noga dala dvojčeke. Naravno, pričekala je doručak, napajsala se dobro i potom krenula s jarenjenjem. Iako je opaka koza koja se zna nametnuti kolegicama, brižna je mama. Još uvijek sitno brojimo, ali barem smo počeli brojati. Bogu hvala, za sada je sve u redu i nadamo se da će tako i ostati...

Izašavši iz štale shvatih zašto se veljača još naziva i prevrtljača: ona jutrašnja studen netragom je nestala! Krupne kapi topljenoga leda počele su kapkati iz one prijeteće nemani s krova i oko podneva, taman prije našeg doručka, neman se stropoštala na tlo. Ma sve je još bijelo i bit će još dugo tako - i treba biti tako. Proljeće je iza devet gora, ali - kao da miriše odnekud. Mi ga u Jagarima čujemo u mekanom i nejakom meketanju novih nam stanovnika u štali i vidimo u isprva nesigurnim nožicama koje niti dan nakon dolaska na svijet vješto skakuću po slami. Meketanje će postajati češće i čvršće, a broj malih, vještih nožica će se povećavati - desert ovoga posla namamit će nas da večeri provedemo samo gledajući te plahe vragolane.

Jarenje je početak kraja zimske kozarske hibernacije. Još malo, i počet će mužnja, još malo i iz sirane će se opet čuti zveckanje šeflje po loncima i veselo pjevušenje uz miris kuhanja mlijeka, još malo...