Konačno je došao i taj dan koji se u kozarastvu slavi kao Dan-prve-mužnje-u-sezoni: prozračno jutro pod nebeski plavom kapom prošarano je bijelim oblacima - ta pastorala zapravo je igralište Sunčevo koje se malo skriva iza onih bijelih pahuljica, a malo nam namiguje provirujući iznad njih. Dvanaestak stupnjeva i lagani povjetarac donose isprva neprepoznatljiv šapat koji prerasta poput plime u jasan glas koji viče, urla zapravo: “In your dreams, Fleischmann!”

Trgnuo sam se i rukom napipao mobitel: 5:18. Još omamljen od sna počeo sam tražiti razloge zašto nam se nije upalila javna rasvjeta: općina nam je - radi štednje vele - gasi svaku večer u 23:00 i ponovo uključuje u 5 ujutro. “Ili ne vidim dobro, ili je općina produžila ‘grace period’, možda je i mobitel u krivu, a možda..”. U tom trenutku primjetio sam igru bijele i žute svjetlosti na zidu kakva započne kad se približava grtalica. Sigurno se i čulo kako su mi se oči iskobečile, a srce zatrokiralo kao Wartburg kad nije ugrijan i neće upalit’: “Koliko li je snijega napadalo kad grtalica u 5 ujutro ide kroz Koliće? A nema niti struje! Kako ćemo koze pomust’...”.

Otrčah do terase olakšati dušu očekujući da ću makar vidjeti svjetla Josipdola... Klinac! Kao da je netko navukao tamne zastore na izlaz tunela usred oblačne noći. Vratio sam se u krevet potražiti onaj san pun leptirića i proljeća, ali i on je nekamo odjurio prestravljen tminom. Vrtio sam se tako do sedam ujutro kad se već lijepo razdanilo pa je posvudašnja bjelina zamjenila neprozirno crnilo te nazvah Elektru nadajući se dobrim vijestima. I to je bilo uzalud: “Gospodine, shvaćam Vaš problem s kozama, ali ne mogu Vam ništa pametna reći, radimo na tome. Kvar je malo većeg obujma, cijeli Ogulin je bez struje. Kad riješimo Ogulin, krenut ćemo s ukapčanjem i ostalih dijelova koji su sada bez struje.”

Okupismo se, mi Jagari, uz peć te s kavom u ruci iskovasmo plan: ja ću sa snježnom frezom počistit’ svečega, a ostatak obitelji će lopatama finiširati posao. Potom ću upalit’ i agregat pa ćemo pomoću njega pokrenuti muzilicu i pomusti koze. Nije idealno, ali...

Upalio ja frezu koju sam pred par tjedana servisirao sa susjedom bez ikakva problema. No, čim bi se našla pod pritiskom čišćenja snijega - vragulja se ugasi. Više se oznojih potežući onaj kabel za pokretanje nego da sam na palentu počistio put do Josipdola. Jesam ja tvrdoglav, ali rame već dobrano otkida od onog potezanja...

Prebacih se tada na agregat koji se - kao u nekoj mori - pali kablom na potezanje. Trebam li uopće napomenuti da niti agregat nije imao volju pripomoći u kriznoj situaciji? A i njega sam servisirao pred neko vrijeme i radio je kao urica... Potezala je i Marina, ali džabe.

San svakog kozara približavao nam se galopom: must ćemo četrdeset i kusur koza, koliko ih se dosad ojarilo, na ruke! Sve si mislim: “četvero nas je, to je samo deset koza po glavi!”, i nisam ni sam bio siguran da li me to tješilo ili užasavalo. “Snijeg pada kao da je Božić na Aljaski”, ta mi je misao prošla kroz glavu dok sam gledao kako pahulje promijene boju lepršajući pred snopom svjetlosti led reflektora... Svjetlost iz reflektora? Ne sjećam se kad sam se nečemu tako razveselio: “Imamo struju!”

Dva sata kasnije, Miha je koloturom dizao kante sa svježe pomuzenim mlijekom u siranu pritom se žaleći na promrzle prste istovremeno ne odustajući od nošenja onih “frajerskih” rukavica kojima su odrezani prsti. Preuzevši kante s mlijekom, Marina je pogledom preletila po hrpama snijega i prokomentirala napeto jutro sa smješkom na usnama: “Nit’ pol metra... To uopće nije izazov. A i struja je došla...”

Bacih joj grudu od napadalih pahulja izazova i nasmijasmo se oboje ipak svjesni da smo danas dobro prošli. Kako god bilo, krenuli smo sa sirenjem. Ne onako kako smo se nadali i planirali, ali tradiciju nismo prekinuli. Prva mužnja nam je poput Božića - zanimljivija je ako je zasnježena.