Upravo se vratih - s Dorom i Mihaelom - s proslave svetkovine Presvetog Trojstva, titulara župe Modruš. Prva nedjelja nakon Duhova postala je nezaobilazna postaja u prodajnom lancu sirane Jagarka - kako se ispostavlja - ne toliko radi prodaje koliko radi potrebe za druženjem s dragim nam prijateljima i suradnicima. Bog nam je danas ponudio limun, ali uz njega i želju i volju da napravimo limunadu - i to kakvu limunadu! Ali, još sam pod dojmom i misli mi pretočene u riječi nisu skladne, započnimo dan s jutrom...

... ili bolje rečeno s večeri uoči svetkovine modruškog titulara. Dogovorili se Jagari (Mihael i ja) s Jagarkama (Dorom i Marinom) kako će nam izgledati sutrašnji dan: Lea (naša draga buntovnica iz susjednoga i prijateljskoga nam klana) i ja ćemo u nedjeljno jutro pomusti koze i pustiti ih na ispašu dok će Dora i Mihael krenuti na put podno Tržana gdje se održava proslava titulara nekad velebne i moćne ne samo župe nego i biskupije modruške: nedjelja je Presvetog Trojstva kad se nakon svečane Mise održava - rekli bi Slavonci - kirvaj. Prilika je to za prodaju kojeg koluta sira, ali još i više za promociju glagoljaštva, frankopanske tradicije i kulture koju tako nesebično promovira naš dragi prijatelj - i ne samo pisac - Tomislav Beronić. Pa da i ne prodamo jedan sir i da pokisnemo do gaća - zašto ne? 

Bome smo pokisli do gaća iako smo prodali koji kolut sira... ali opet mi misli brzaju - možda je krivo sljubljivanje našega sira s tamnim pivom Podrumara iz Karlovca. Možda je stvar u siru, možda u pivu, a možda je pred nama sinergijsko sljubljivanje dviju poslovnih strasti: one pivarske i one sirarske...

Sabravši misli, nastavljam ovu divnu priču dalje, divnu ne samo zato jer volim kišu. Da, zamezila je ona usred Mise priprijetivši nam i nagovjestivši nam krasan ljetni pljusak koji se izlio taman u trenutku kad je pop (tako mi ovdje velimo s iznimnim poštovanjem) izrekao ono: “Idite u miru!”. Ne samo da je krenula pljuščina, krenula je i tuča. Ništa strašno, ništa dugo i ništa što bi uzrokovalo ikakvu štetu na biljkama ili  - ne daj, Bože - kućama. Ali, u jednom smo trenutku, Tomislav, Miha, Dora i ja smo -  sakriveni pod tendom našeg štanda - uspoređivali ledene kuglice hvatavši ih na dlan. Krenuo je red viceva, pošašlica i doskočica, raslo je raspoloženje unatoč kiši kao što je rasla i razina vode na zaravni ispred crkve pod stoljetnim lipama. Pomirivši se sa situacijom, iz tajnog smo pretinca izvukli posudice s kobasicama i kruhom... i nismo bili jedini - onaj kiseli limun u trenutku se iscjedio u tako slatku limunadu!

Da ne duljim previše - jeste li kad kušali jareće kobasice, špek, frankopanski kruh i kozji sir sklupčani pod tendom mokrih leđa (i guze) podmazujući grlo rakijicom i pivom? Niste? Bože, koliko ste propustili u životu! Da smo umjesto 75 eura utržili 7500 eura - ne bih se vratio kući zadovoljniji! Divno je bilo i stisnuti ruku (ne samo radi ozdravljenja kalcificiranog ramena) dragim nam prijateljima iz Podruma, ali i Biserki i Tomislavu.

Sljedeća nam je postaja Ozalj, frankopanski grad i utvrda Braće Hrvatskoga Zmaja. Krajem ovoga mjeseca tamo će se održati promocija Beronićeve druge knjige o Frankopanima (ako sam vas imalo zainteresirao, datum ćete pronaći sami). I koliko se god nadam da će to poslijepodne biti suho i krasno kao i prošle godine, nekako se intimno nadam barem kratkom pljusku. U Jagarima je već počelo kibiciranje: tko će ostati doma na mužnji, a tko će svjedočiti velebnim događanjima na terasi Ozlja. A Beronić je još mlad pisac, samo on zna kamo će nas još povesti?

Navratite, nit’ je Ozalj daleko od Rijeke, nit’ od Zagreba!