Ima jedna izreka u mom kraju, kaže: “Do Velike Gospe svi ćemo moliti Boga za kišu, a poslije Velike Gospe mogu i ja sam!” Hoće reći da ličko ljeto završava polovicom kolovoza - nestaje onih nepodnošljivih vrućina, a krasni kišni dani postaju sve češći i dugotrajniji. Više nije niti rijetkost spaziti kakvu divljač ili zvjerku kako nadomak oka u luci kod potoka ili uz cestu pase travu.

Moja su specijalnost ipak medvjedi. Već sam se dvaput uživo susretao s njima, a jučer - vraćajući se s Plitvica - i treći puta. Mrcina je kod Kuselja (naselje kod Saborskog) malo prije 5 popodne odlučila pretrčati cestu ne gledajući nit’ ljevo nit’ desno taman prije nego li sam ja prošao cestom, morao sam se fino usidriti na pedali kočnice ne bih li izbjegao dokazivanje teorije kako se na jednom mjestu ne mogu nalaziti dva tijela, u ovom slučaju tijelo medvjeda i ženine Corse. Zaustavivši se, navirivao sam se kroz prozor gledajući gdje je zvijer. Kad sam vidio da je u grmlju uz samu cestu, te da me promatra zbunjenijim očima nego što su moje, ludost i hrabrost u meni su se nadglasavale: “Izađi van i snimi ga!” protiv “Ne budi lud, zavšit ćeš u novinama!” Nekako mi je prošla misao kroz glavu: “Šteta što nemam majicu s natpisom ‘Sirana Jagarka’, to bi bila reklama!” I dok sam se ja tako premišljao ne mogavši pod udarom adrenalina na mobitelu pronaći fotoaparat, medo je nestao! Tko zna, možda se i on na trenutak zbunio i razmišljao kako će svojoj ekipi objašnjavati da je skoro poginuo vraćajući se iz šetnje... U svakom slučaju, s dostave s Plitvica od sada se vozim s uključenim fotoaparatom.

U kozarskom pak svijetu sada je vrijeme kad jarci zaslužuju svoju godišnju plaću. Ove smo ih godine pustili k curama već početkom kolovoza znajući da dečkima ipak treba barem dva tjedna da nadiđu svoju sramežljivost, prebroje djevojke u stadu i naprave raspored. Završetak te uvodne faze i spremnost počeli su najavljivati zadnjih desetak dana nabacujući parfem zbog kojeg niti virus korone ne želi u štalu. Predano i sistematično njuškaju pozadine pripadnica svog stada tražeći one cure koje su spremne za parenje. Trče oni, tapkaju nogama, frkču i mekeću vjerojatno objašnjavajući i nagovarajući na kozačkom jeziku, ali sve dok se koza ne prestane izmicati - ništa od parenja. Jarci će s kozama ostati par mjeseci, a 5 mjeseci nakon parenja krenut će i jarenja, ali to je već neka druga priča i početak nove sezone...

Koke? Baš čudne ptice, kao što bi rekao Balašević. Jabuka koja raste usred njihovog kokošjeg carstva ove je godine rodila neviđeno slatkim plodovima i sve što mi je bilo nadohvat ruke sam pobrao. Bilo mi je malo čudno kako ove godine ne padaju na tlo, ali ta mi je nelogičnost nekako izmicala, sve dok nisam zatresao stablo kako bih stresao koji plod, a onda stampedo! Tresla se zemlja, a koke poput piranha sjurile se se na tih nekoliko jabuka, na moje cipele - ne birajući što će kljucati! Čim otvorim vratašca kokošjeg dvorišta - dojure do mene i ne miču se znajući da dolazi “jabučni div”, kako me vjerojatno zovu. Inače, kokošjih jaja imamo i dalje u ponudi, no vrlo brzo sva budu rezervirana i dva tjedna unaprijed pa Dora planira gradnju još jednog kokošinjca. Ali i to je priča za novu sezonu...