Teško je izostaviti imena Cosima de Medicija ili Lorenza Veličanstvenog u povijesti Firenze, a time i humanizma i renesanse - no, gdje ta priča počinje? Tko je i kakav bio njihov predak, čovjek koji je nekoliko stoljeća ranije doselio u Firenzu te svojim radom i zalaganjem pokrenuo slijed događaja, ili barem posijao sjeme koje je rezultiralo pokroviteljstvom i mecenstvom nad djelima Leonarda da Vincija, Botticellia ili Michelangela? Znao sam se sjetiti tog momka i prije u ovom današnjem užurbanom svijetu, ali jedan mi je prizor neki dan poput munje u misli doveo njega: da li je znao - ili se barem nadao - da će mu praunuci, brsteći plodove njegova rada, usmjeravati stvaranja umjetničkih remek-djela te pružati svojim utjecajem, moći i bogatstvom gospodarsku i političku sigurnost građanima grada u koji je tek doselio?

Scena koji je okinula ovaj tijek misli jest pogled na kratko pošišani, plavokosi, pognuti potiljak mog Mihe dok iz vimena koze cijedi one zadnje kapi mlijeka koje znaju ostati u vimenu nakon strojne mužnje. Nema on straha od kozjeg cupkanja i ritanja, čvrst je i odlučan dok prikapča muzilicu na vime koze i ne dopušta joj da se nogama ritne kad se muzilica odvaja. Volim se požuriti i promatrati ga kako sudjeluje u mužnji: jest, spor je i još nema automatizam pokreta, zna se koji puta primiti za želudac i reći da mu je mučno da bih ga nakon mužnje našao u kući kako tamani čips ili čokoladne kekse. Vragu je iz torbe ispao i pije mi živce na slamku - ali tek mu je deset ljeta. Sam veli da mu je to zanimljiv posao i mašta o budućnosti u kojoj je farmer ili veterinar. Ili oboje.

Domagoj me, pak, prošle godine doveo u red kad smo radili štalu. Njegovo “daj meni, ja ću” mi je skratilo život za par godina: te mu daj bušilicu, te mu daj cirkular, motornu pilu... I sada, neki dan opet - strunula je letva koji nosi crijep na dva mjesta, taman pod sljemenom krova kuće. Krovište je strmo i stvarno nisam znao kako ću se popeti gore i popraviti kvar. On se ponudio, a ja prihvatio sjećajući se kako je donedavno išao na treninge slobodnog penjanja. I dok je on gore skidao crijep i mijenjao letve, ja sam nekih desetak metara ispod njega nervozno šetkao i molio Boga da ga sačuva, a Marina mi je samo potiho rekla vidjevši ga kako je zajašio sljeme: “Ja ovo ne mogu gledati, idem unutra!” Plavokos sam i ja na svoju djecu pa mi se sjede manje vide, ali dobar dio mojih sivih nosi Domagojevo ime. Znam da ponekad i on nevoljko ide na mužnju, ali moje zadovoljstvo uzrokovano pomalo voajerskim posmatranjem njegova rada ipak je jače od njegove želje da bude negdje drugdje. Nahrani on jarce i nadotoči im vodu, pa onda i kozama i jarićima, napuni jasle sijenom... Zna on biti dobar i pouzdan, ali i gledati kako izbjeći svoje obveze. Sjećam svog praga punoljetnosti - nisam bio ništa bolji.

Dora je preuzela brigu o klicama i naklijavanju pa sada tražimo način kako da na sebe preuzme i javljanje kupcima te kompletnu organizaciju tog mini-posla. Uz to, bacila se s čačom na bauštelu: krenuli smo s izradom kokošinjca kao prvim korakom u proizvodnji jaja, temeljni zidić je napravljen, drvena građa će za dan-dva biti pred kućom... Koliko joj god budućnost bila maglovita, čini se da je ta magla sakrila obronke Kapele...

Život na selu najčešće se stavlja u kontekst tradicionalnog, no pogrešno je tradiciju smatrati kao odsustvo novina. Razmišljam o smislu života i “esencijalnom fundamentu postojanja” sada kad sam već zaigrao u drugom poluvremenu: volio bih vidjeti da će ono čime se Marina i ja bavimo danas naša djeca nastaviti raditi sutra - ne zato jer moraju nego zato jer žele, jer u tome vide ugodno-naporan, kreativan i ispunjujući život. Ne sumnjam: nastave li biti Jagari, unijet će promijene, modernizirati način poslovanja, proširiti ga na neka druga područja, promijeniti ga i prilagoditi sebi. I neka, popravit će greške koje smo Marina i ja načinili i napraviti svoje propuste. Jer, i oni će imati vlastitu djecu, zar ne?

Mladi su i ne želimo pred njih niti Marina niti ja stavljati ikakva očekivanja. Na kraju krajeva, drugo nam je poluvrijeme tek počelo i oboje uživamo i u utakmici i u igri: ima još u nama puno vatrometa i ne razmišljamo još o grobu iako smo prestari da brojimo zvijezde. No, lijepo je vidjeti kako magličasta nadanja već sada poprimaju oblik i boju. Tu, na selu, na obroncima Kapele.